PATLIDŽAN

PRETRAŽI BLOG:

Custom Search

Patlidžan se ubraja u istu porodicu kao i paradajz, ali se od njega bitno razlikuje iu kuhinji sasvim drukčije upotrebljava. Porijeklom je iz Indije, odakle se širio najprije prema istoku, a tek potom prema zapadu. U Indiji se uzgajao još prije 3000 godina. U Europu je stigao tek u 13. ili 14. stoljeću, au naše krajeve u 16. Zanimljivo je da je do nas došao preko Sjeverne Amerike.
Patlidžan nije bogat vitaminima. U 100 grama sirovog jestivog dijela ima samo 1,5-10 mg% vitamina C, nešto vitamina grupe B, a karotina (provitamina A) samo u tragovima. Medutim, on je vrlo zanimljiva i plemenita biljka, pikantnog ukusa, vrlo cijenjena u kulinarstvu. Priprema se na sve moguce nacine, jer je njegovo socno i nježno meso podesno za svakovrsnu preradu. Posebno se cijeni pečen i samljeven s raznovrsnim dodacima kao pire.
Patlidžanov sok je gorak i oštar pa ga zbog toga prije upotrebe treba posebno pripremiti: oljuštiti mu koru, a mesni dio posoliti i istisnuti mu gorcinu. Kora mu je relativno debela, žilava pa se mora oljuštiti jer nije za jelo. Mesnati dio patlidžana sadrži dosta solanina, gorke glikol-alkaloidne supstance, a što su plodovi stariji, ima ga više. Zbog toga se patlidžan kad sazri ne jede jer je pregorak.
Meso mu je sunderasto, pa pri prženju upija dosta masnoce, ali je interesantno da je, poslije izvjesnog vremena, otpusti.
Da se ne bi reklo da nije ljekovit, postoji podatak da se u surinamskoj narodnoj medicini korijen patlidžana koristi protiv unutrašnjih krvarenja i astme, a list protiv dizenterije.